Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice šumom krila što uče nas prolaznosti. Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni. Neka trava spasi moju nježnost. Pijesak neće me naučiti voljeti. Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me. Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu i dotaknuti usnama prah s njegove obuće? Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.
Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti jedni drugima, i ostati lijepi.
Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo cvijet koji će zadržati bezazlenost i ljubav koja neće prestati.
